Općina Sali

Na poticaj Društva prijatelja Dugog otoka i Zverinca, Sveučilište u Zadru i Općina Sali pridružili su se obilježavanju 100. obljetnice od smrti Petra Lorinija (Sali, 1850. – Beograd, 1921.).

Petar Lorini je bio prosvjetni djelatnik koji je djelovao krajem 19. i početkom 20. st. Bio je vrsni učitelj u Kotoru, Korčuli, Salima i Zadru te vrhunski stručnjak koji je unaprijedio hrvatsko ribarstvo, a istodobno isticao potrebu razboritog korištenja prirodnih resursa Jadranskog mora. Austro-ugarske vlasti imenovale su ga prvim nadzornikom ribarstva za Dalmaciju, Istru, Trst i Goričko primorje pri Pomorskoj vladi u Trstu, a vlasti Kraljevine SHS uključile su ga u pregovore s Kraljevinom Italijom o pitanjima ribolova na Jadranu. Njemu u čast imenovana je Osnovna škola u Salima, a i danas ga se s pravom ističe kao vizionara na polju ribarstva.

VAŽNO! Zbog trenutačne epidemiološke situacije u Salima, otkazuje se saljski dio programa koji je bio predviđen za subotu 17. srpnja 2021. Taj program upriličit će se naknadno.

U subotu 17. srpnja, na stotu obljetnicu smrti Petra Lorinija, biti će emisija o njemu na Prvom programu Hrvatske televizije u emisiji TV kalendar  u  tri termina: 06:48 / 11:42 / 16:43 sata.

PETAR LORINI

(Sali, 30. IV.1850. – Beograd, 17. VII. 1921.)

Ove godine Hrvatska obilježava stotu obljetnicu smrti Petra Lorinija, jednog od svojih najvećih stručnjaka za ribarstvo, koji je umro baš na današnji dan, a koji se afirmirao kao vrstan organizator i prvorazredan poznavalac ribarstvene problematike istočnog Jadrana.

Na početku želim napomenuti da se Petrov djed s očeve strane Josip Basioli, vjenčao 1801. sa Zanetom Zorom Lorini i nekoliko godina kasnije preuzeo ženino prezime nakon smrti njenog brata Matije, koji je bio jedini muški nasljednik. Basioli je na molbu svog tasta preuzeo njegovo prezime Lorini, preselio se kod njega i naslijedio njegovo imanje.

Njegov unuk Petar kojeg danas častimo, rođen je 30. travnja 1850. u Salima kao peto od desetero djece Trife i Antonije rođ. Tarabota. Živeći u ribarskoj obitelji Petar je već kao dječak osjetio ljubav za more i ribarstvo te je kao učenik od najranije mladosti koristio ljetne školske praznike da bi s ribarima išao ribariti u obližnje Kornate, gdje je njegova velika šira obitelj imala svoje ljetne trate (mreže potegače, također i ribarske ekipe s brodom).

Roditelji su mu kao nadarenom djetetu omogućili školovanje u Dubrovniku gdje je pohađao i završio Učiteljsku školu – Preparandiju, dok je u Zadru u Arbanasima 1868. završio učiteljski tečaj, nakon kojeg je bio učitelj u Korčuli i Kotoru od 1869. do 1872. godine.

U studenom 1873. dolazi za učitelja u svoje rodne Sali gdje je imenovan upraviteljem Pučke škole. Iste godine uvodi hrvatski jezik u nastavu, koja se u Salima dotad održavala dvojezično na talijanskom i hrvatskom. U tome mu pomaže župnik don Anđelo Piasevoli, a njihovim upornim zalaganjem uveden je hrvatski jezik i u općinsku upravu u Salima. Po dolasku u Sali, Lorini postupno uvodi četverogodišnje osnovno školovanje, a njegovim zalaganjem 1885. prvi put pučku školu pohađaju ženska djeca. Pored svog učiteljskog posla, 1884. godine u Salima otvara i vodi poštanski ured. Od 1882. godine postaje povjerenik Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora za Sali i okolicu, čiji je jedan od utemeljitelja. Od 1886. povjerenik je Matice Hrvatske i suradnik Hrvatske enciklopedije, koja je objavljena u Osijeku u dva sveska, 1887. prvi svezak, a 1890. drugi svezak.

Svestran i radišan, uz prosvjetu i općinsku upravu, zanima se i za ribarstvo i poljodjelstvo. Svojim savjetima pomaže i poučava saljske težake i ribare u ribarstvu, maslinarstvu i vinogradarstvu, a 1891. osniva težačku zadrugu. Seljacima savjetuje da usred vinograda sade i masline koje će nadživjeti kratkovječniju lozu. I danas se dobro vide rezultati njegova mudra savjeta, jer za razliku od sjeverozapadnog dijela Dugog otoka, velik dio današnjih saljskih maslinika potječe upravo iz njegova vremena. U školskoj godini 1891/1892. održava višemjesečni tečaj večernje škole za starije osobe u kojoj je predavao o ribarstvu, poljodjelstvu, stočarstvu, pčelarstvu, uzgoju svilene bube, jeziku, znanosti i političkim zbivanjima u svijetu, te privukao oko stotinjak Saljana, koji su rado dolazili na te vrlo zanimljive tečajeve. Sve to vrijeme neumorno objavljuje svoje stručne članke iz područja prosvjetiteljstva i ribarstva u časopisima Zora, Smotra dalmatinska, Zadrugar, Narodni list i Gospodarski list, prateći događaje u svijetu, zahvaljujući dobrom poznavanju njemačkog, talijanskog i francuskog jezika te osnovama ruskog. Na Gospodarsko-šumarskoj jubilarnoj izložbi u Zagrebu god. 1891. Lorini je za svoj izložak slane ribe nagrađen Velikom kolajnom s diplomom. Za taj izložak nagrađen je i u Beču godinu ranije. Nakon punih dvadeset godina vođenja saljske škole imenovan je nastavnikom učiteljske škole u Arbanasima u Zadru 1893. godine, a Saljani su mu tom prigodom priredili svečani ispraćaj.

Na dužnosti u Arbanasima ostao je do 1897. godine kad je već bio priznat stručnjak za ribarstvo te je iste godine imenovan prvim nadzornikom ribarstva za Dalmaciju, Istru, Trst i Goričko primorje kod Pomorske vlade u Trstu. Tu je dužnost obnašao sve do svog umirovljenja 1912. Kroz taj petnaestogodišnji rad u Trstu, neumorno je radio na unaprjeđenju ribarstva na Jadranu i nastavio prosvjetiteljsko djelovanje, tako da je u Komiži držao tečaj učiteljima o unapređenju ribarstva Dalmacije. Tih je godina objavio velik broj stručnih radova o ribolovu na hrvatskom, talijanskom i francuskom jeziku i dobio više priznanja i zahvala domaćih i stranih državnih vlasti i institucija. Svi ti vrijedni dokumenti i isprave, kao i cijela bogata arhiva Lorinijeve obitelji, izgorjela je u obiteljskoj kući u Zadru za vrijeme bombardiranja u Drugom svjetskom ratu.

Mnoge je svoje originalne zamisli Lorini iznio u svojoj knjizi Ribanje i ribarske sprave pri istočnim obalama Jadranskoga mora, koja je premda još u rukopisu nagrađena srebrnom državnom kolajnom na međunarodnoj izložbi ribarstva u Beču 1902., a objavljena je također u Beču 1903. tiskom Karla Gorišeka sa 69 slika. Bio je to prvi hrvatski priručnik takve vrste koji se rabio kao udžbenik u pomorskim i ribarskim školama, a zbog njegove trajne vrijednosti njegov je pretisak tiskan 1995. u Zagrebu, prigodom proslave Tisuću godina prvog spomena ribarstva u Hrvata. I danas se spominje Lorinijeva uzrečica iz ove knjige, da je “more Bogom dana oranica, koju ne treba ni kopati ni orati, ni sijati, već jedino razumno žeti“. Za vrijeme njegova nadzorništva u Trstu podignuto je na hrvatskoj obali Jadrana dvadesetak novih tvornica za preradu ribe, a u isto vrijeme utemeljio je službu za ribarske straže, koja se od tog vremena uspostavlja u svim glavnim ribarskim središtima. Veliki napor uložio je u traženju novog načina svjetla za lov srdela, pa je već 1898. surađivao s Ivanom Dellaitijem u izradi prve acetilenske svjetiljke, a kasnije i svjetla na petrolej – Petromax-ferali, umjesto svjetla na drva. Upućen u mnoge tradicijske tehnike i inovacije, Lorini je iskustva stjecao i na studijskim putovanjima (Hamburg, Sankt Peterburg i dr. 1902, Venecija i Ravenna 1905, Antwerpen 1907.) te je postao jedan od najzaslužnijih za modernizaciju ribarstva na istočnom Jadranu. Isto tako pridonio je uređenju obale u Salima te izgradnji tvornice za preradbu ribe, što je utjecalo na razvoj cijeloga dugootočkog kraja. Tvornica je građena od 1905. do 1907. godine kada je počela s radom i tada Lorini radi unaprjeđivanja ribarstva, u Salima vrši pokuse lova srdele na otvorenom moru mrežom plivaricom, koju je sam izradio i za koju je 1910. u Kopru dobio počasnu diplomu.

U Trstu je 1908. bio član i suosnivač radničko-mornarskoga društva »Jadran«, kao i član uprave Austrijskoga društva za ribarenje i ribogojstvo. Isto tako zaslužan je za prvi prokop i proširenje tjesnaca Mala Proversa i tjesnaca Mali Ždrelac, kao i za prvi prokop i proširenje tjesnaca Vela Proversa 1912. godine. Lorini je 1921. sastavio nacrt Zakona o morskome ribolovu i sudjelovao u trgovačkim pregovorima s Italijom, a od 1. svibnja iste godine u Beogradu i na izradi konvencije o ribolovu i razgraničenju na moru između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Italije. Poznat je bio njegov stav da “svatko lovi na svome”, dok su talijanski koćari htjeli loviti i u našem moru. Za vrijeme tih pregovora iznenada je umro 17. srpnja 1921. Njegovi posmrtni ostaci prevezeni su na teret države u Sali, gdje je i pokopan u obiteljskoj grobnici.

U čast stote obljetnice Lorinijeva rođenja (1850.), Saljani su 1952. na njegovoj rodnoj kući u saljskom portu postavili spomen-ploču s natpisom:

U OVOJ KUĆI RODIO SE

30. IV. 1850. GOD.

PETAR LORINI

UMRO 17. VII. 1921. GOD.

MNOGO ZASLUŽAN

ZA RODNO MJESTO

NA USPOMENU POSTAVLJAJU

HARNI SALJANI

Istočna obala u Salima nazvana je njegovim imenom, a od 1973. na stotu obljetnicu Lorinijevog uvođenja hrvatskog jezika u saljsku školu, ona nosi naziv:

OSNOVNA ŠKOLA

PETAR LORINI

SALI

Pred školom postavljeno je Lorinijevo spomen-poprsje, rad saljskog akademskog kipara Ante Orlića.

Petar Lorini je sa suprugom Lizom rođ. Papuči (1851.-1919.) imao četvero djece. Sin Robert i kći Aneta umrli su kao djeca, kći Antonijeta bila je udana ali nije imala djece, a kći Marija reč. Marići nije se udavala, tako se njegova loza ugasila.

O Petru Loriniju pisali su mnogi poznavatelji njegovog djela, primjerice: Ivan Bulić, Šimun Jurišić, Petar Kuničić, M. Ležaja, Neven Milišić, Alen Soldo, kao i njegovi ugledni Saljani: Jerolim Armanini, Josip Basioli,  akad. Božidar Finka, Šime Grandov, Nikola Milić i Ćiril Petešić. Dr. Perica Cetinić, iz Instituta za oceanogafiju i ribarstvo u Splitu, o njemu je napisao: “Danas kada s tolike vremenske udaljenosti možemo kritički ocjenjivati i objektivno vrednovati rad i djelo Petra Lorinija onda trebamo ustvrditi da je značajan njegov doprinos na razvoj i unapređenje hrvatskog morskog ribarstva i da ga se stoga s pravom može smatrati utemeljiteljem suvremenog hrvatskog morskog ribarstva”.

autor teksta i fotografija Mauricij Frka Petešić

Program kolokvija koji će se održati na Sveučilištu u Zadru možete preuzeti u nastavku:

Program kolokvija o Petru Loriniju